Abstract

Ono što islam kao religiju posebno karakterizira jest otvorenost prema drugim religijama i „duh dijalogiziranja“, što je zapravo jedna od suštinskih ideja Časnog Kur’āna. Za takvo što je nužan „drugi“, drugi koji će nastojati da se u svojoj ukupnosti razumije. Upravo je časopis Islamska misao jednim dijelom bio posvećen spomenutoj ideji, što potvrđuju tekstovi koje planiramo u ovom radu analizirati. Zapravo, sve to svjedoči jednom polaganom otvaranju koje je karakteriziralo period u kojemu je časopis izlazio, te kako političkoj emancipaciji tako i potrebi da se drugi, na koje su muslimani neposredno upućeni, razumiju u svojoj ukupnosti. Poseban naglasak bit će stavljen na kršćanski liturgijski aspekt, pri čemu ćemo pokazati brojne konceptualne sličnosti u mnogim religijama, kao i posebnosti. To sve doprinosi raznovrsnijem religijskom šarenilu koji se u islamu percipira kao odraz božanskog plana, odnosno volje, što su muslimanski autori prilikom odabira tema u spomenutom časopisu itekako imali na umu.