Uprkos proklamovanim emancipacijskim namerama, mehanizam ideje o jedinstvenoj povesti covecanstva sa Hajdegerovog stanovista delovao je kao zagovornik niveliranja autenticnog tubivstvovanja, sluzeci tako pre njegovom porobljavanju nego njegovom oslobadjanju. Hajdegerova rasprava o povesnosti pociva na odbacivanju pojma povesti, odnosno Hegelovog pojma svetske povesti. Opravdanje te korekcije pronadjeno je u neizbeznoj opoziciji izmedju saznanja povesti i ispitivanja povesnog bivstvovanja, cija vlastita struktura lezi u egzistencijalno-vremenskim mogucnostima dogadjanja. U tvrdnji da izvorno razumevanje ne moze ponuditi opste znanje za sve, otvara se celokupna problematicnost (...) Hajdegerove pozicije. Ona naime pociva na tezi da svet javnosti ne nudi racionalnost i da s obzirom na javnost tubivstvovanje nema nista, na sta bi se moglo osloniti. (shrink)

Autor opisuje prvu deceniju filozofskog casopisa Arhe, koji je osnovao Odsek za filozofiju Univerziteta u Novom Sadu 2004. Od samog pocetka uredjivacka politika je stavila snazan naglasak na teme koje su povezane sa vazecim planom i programom, da bi se postojeca bibliografija prosirila i produbila originalnim prilozima nastavnika i saradnika. Osobenost casopisa prepoznata je u pruzanju prilike mladim autorima da objave svoje prve clanke, kao i u otvaranju prostora za sve svetske jezike. Posredstvom problemski usmerenog kritickog nacrta vodece ideje casopisa (...) Arhe, autor je prikazao osnovne teme, izbor kojim se rukovodio rad na prevodima, gostujucim predavanjima, okruglim stolovima i ostalim aktivnostima koje su zabelezene u pojedinim rubrikama casopisa. (shrink)

Autor opisuje prvu deceniju filozofskog casopisa Arhe, koji je osnovao Odsek za filozofiju Univerziteta u Novom Sadu 2004. Od samog pocetka uredjivacka politika je stavila snazan naglasak na teme koje su povezane sa vazecim planom i programom, da bi se postojeca bibliografija prosirila i produbila originalnim prilozima nastavnika i saradnika. Osobenost casopisa prepoznata je u pruzanju prilike mladim autorima da objave svoje prve clanke, kao i u otvaranju prostora za sve svetske jezike. Posredstvom problemski usmerenog kritickog nacrta vodece ideje casopisa (...) Arhe, autor je prikazao osnovne teme, izbor kojim se rukovodio rad na prevodima, gostujucim predavanjima, okruglim stolovima i ostalim aktivnostima koje su zabelezene u pojedinim rubrikama casopisa. (shrink)

The first part of this paper explores the kinship in diagnosis of contemporaneity of Hugo Ball and Martin Heidegger. Both thinkers recognize leveling as an important trait of their age. In Ball?s terms, leveling is identified with the apocalyptic abolishment of humanity. That happens by equalizing all of human creation, which becomes possible only after the abolishment of the hierarchy of values, thanks to which it was previously possible to distinguish a work of art from an average work. With Heidegger, (...) leveling is equated with the perverted forms of curiosity. Unlike the former forms of curiosity, coupled by the common desire for deeper insight, modern curiosity is fairly superficial, let loose with no boundaries to all the impressions which supersede the expected and already seen. In the second part of the paper, Husserl?s term of passive synthesis is examined, so we can observe the intervention of phenomenology from the perspective of deconstruction of the effects of leveling. I conclude with a warning that we cannot protect ourselves from the world to which we are exposed by natural subjectivity and conventional forms of knowledge. Which insight leads us to revert to the sources of subjectivity, the idea common to both the avant-garde and the phenomenologists. (shrink)

U članku se najprije tematizira diskrepancija između oštre kritike fenomenologije Edmunda Husserla u Heideggerovim ranim freiburškim i marburškim godinama, s jedne strane, i afirmativnog spominjanja Husserlova imena u "Bitku i vremenu", s druge strane. Ovaj "okret" može se interpretirati na temelju tumačenja prema kojem Heidegger u svojem glavnom djelu nije ostao pri stavu o nedostatnosti fenomenologije, zato što mu je ona služila kao polazište za izlaganje vlastite filozofske pozicije. Nakon kritičkog razmatranja onih pozicija prema kojima je Heidegger kroz kritiku Husserla (...) ciljao na ontološku kritiku spekulativnoga idealizma, autor propituje razloge odgađanja razračunavanja s Hegelom, koje je Heidegger iznio u svojem habilitacijskom spisu. Provedba ovog razračunavanja na temelju nacrta destrukcije povijesti ontologije od početka se nije trebala razvijati sistematski, budući da je prevladavanje sistematskog izlaganja povijesti filozofije i povijesti uopće bilo postavljeno u središte poželjnih učinaka destrukcije.Der Artikel thematisiert zunächst die Diskrepanz zwischen scharfer Kritik an der PhänomenologieEdmund Husserls während der frühen Jahre in Freiburg und Marburg und die affirmative ErnennungHusserls Namen innerhalb von Sein und Zeit. Diese »Kehre« kann aufgrund der Deutung in-terpretiert werden, dass Heidegger in seinem Hauptwerk nicht bei der Einsicht der Mängel derPhänomenologie stehengeblieben ist, weil sie ihm als Anfangspunkt für die Auslegung der eigenenphilosophischen Position dienen. Nach kritischen Erörterungen derjenigen Interpretationen, die behaupteten,dass Heidegger durch die Kritik an Husserl auf die ontologische Kritik des spekulativenIdealismus zielte, befragt der Autor die Gründe für die Verzögerung der Auseinandersetzung mitHegel, die Heidegger in seiner Habilitationsschrift angekündigt hatte. Die Durchführung dieserAuseinandersetzung aufgrund des Entwurfs der Destruktion der Geschichte der Ontologie solltevon Anfang an nicht systematisch entwickelt werden, da die Überwindung der systematischenAuslegung der Geschichte der Philosophie und die Geschichte überhaupt – in den Mittelpunkt derwünschenswerten Wirkungen der Destruktion gelegt wurde. (shrink)

In the first part of the paper, the author tackles the question of troubadour subjectivity. The subject of the poem announces the losing of oneself, abandonment of the existing state of affairs and self-surrender, but sees no tragedy in it, for a source of genuine joy. Love deserves sacrifice, it is worthy of all human desire, but it is not a conventional love, neither marital nor family love, rather, it is an ethereal and poetic love for Our Lady. For everything (...) that may be related to such love, we believe that a far more appropriate translation of gaya scienza is a joyful lesson, for it signifies far more to mark the troubadour point than the usual [Croatian/Serbian] translation cheerful doctrine. What is notably striking about the inherited solution is the complete misapprehension of the troubadour point, as the word science can only be associated with the troubadour wisdom if it is previously put in quotes. In short, the author concludes that a democratic scientist is happy and optimistic, while Nietzsche’s »joyful« scientist does not hesitate to show his anguished face publicly. The troubadour’s anguish for distant and unrealizable love is peculiarly close to Nietzsche’s suffering in a modern world that seems unable to live in a world of a distant and absent God. (shrink)