Abstract

Starohelenska etika nosila je u svom predanju protivrjecan odnos u razumjevanju vrline kao kljucnog pojma na kojem se zasniva polis i politika. Na izostravanju i objelodanjavanju ove protivrjecnosti umnogome je doprinjela sofistika koja je mjerilom racionalnosti uocavala ona filosofski nedovoljno razjasnjena mjesta u starohelenskoj slici svijeta. Da bi razrjesio protivrjecnost nastalu iz nacelnog tradicionalnog stava da se vrlina ne moze nauciti i stava da je vrlina povezana sa znanjem, Platon uvodi u razmatranje pojam sjecanja. Sjecanje postaje sredisnja tacka u Platonovom prevazilazenju navedene protivrjecnosti. Razmatraju se dva oblika sjecanja, ono koje je univerzalno ali i time samo potencijalno dato, i ono koje je djelatno i koje vodi do teorije ideja koja odredjuje sta jeste vrlina. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049