Rad počiva na stavu da je pojam ‘imperijalizma’ moguće korisno primijeniti i na pretkapitalistička društva. Na pragmatičkom i duhovnom planu, najvažnija etapa antičkog imperijalizma odvija se u razdoblju helenizma koje započinje s osvajanjima Aleksandra Velikoga. To je ujedno protoglobalizacijsko razdoblje formiranja multicivilizacijskog društva i univerzalnog čovječanstva. Stoga je unutar pothos-a koji pokreće imperijalističku ekspanziju potrebno prepoznati pozitivne aspekte poput širenja kulturnih obzora i stvaranja pragmatičke ekumene. Alternativu utopijskoj jezgri protoglobalizacija iz »ekumenskog doba« – kao i danas – moguće je svesti (...) na partikularizam i izolacionizam. Kako je tematiziranje antičkog imperijalizma od utemeljujućeg značaja za moderne filozofije povijesti, rad podrazumijeva i kratku analizu tih, uglavnom eurocentričnih, diskursa.The basic assumption of this paper is that the term ‘imperialism’ can usefully be applied to pre-capitalistic societies. On the pragmatic and spiritual level, the most important stage of ecumenic imperialism unfolds during period of Hellenism which begins with the conquests of Alexander the Great. Moreover, that was the period of proto-globalization when the formation of multicivilizational society and universal humanity became possible. Hence, it is necessary to recognize positive aspects within pothos that drives imperialistic expansions – like the broadening of cultural horizons and the creation of the pragmatic ecumene. The alternative to utopian core of globalization in the Ecumenic Age – just as today – can be reduced to particularism and isolationism. Considering the fundamental importance of ancient imperialism for modern philosophies of history, short analysis of these mainly eurocentric discourses is given. (shrink)

Metageografijska kategorija Zapada svoju kurentnost u medijskom i akademskom diskursu najviše duguje temeljnoj longitudinalnoj podjeli u odnosu na Istok. Prostorno-vremenska univerzalizacija svjetske povijesti pritom je arbitrarna, izvorno europska konstrukcija. Tragamo li za podrijetlom modernoga pojma Europe i europskog identiteta, otkrivamo u kojoj je mjeri islam čimbenik njihova nastanka. Ranonovovjekovni europski humanisti reaktualiziraju antičke konstrukcije Istoka i Zapada – ili Europe i Azije – u smislu čvrstih kulturalnih i političkih granica. Ipak, oni pritom ponajviše započinju sekularizaciju kršćanstva kao srednjevjekovnog oblika zapadnog (...) jedinstva. Kako je rečeni identitet bitno oblikovan u križarskim ratovima, prirodno se nameće situiranje teme u uži, južnoeuropski i mediteranski kontekst odnosa različitih tradicija. Promišljanje diskursa filozofije povijesti o križarskim ratovima u ovom se radu nastoji povezati s novijim postignućima postkolonijalne teorije i medievistike.Metageographical category of the West retains its currency in the media and in academic discourse mainly due to the fundamental longitudinal divide severing the West from the East. The spatio-temporal universalisation of World History is at the same time an arbitrary, originally European construction. If we investigate the origin of the modern notion of Europe and the European identity, we realize the extent to which Islam was a factor in their creation. Early modern European humanists rediscovered ancient constructs of East and West or Europe and Asia as hard cultural and political boundaries. However, in so doing they have primarily begun the secularization of Christendom as the medieval form of western unity. Because the aforesaid identity was essentially formed during the Crusades, it is quite natural to situate this subject within narrower, Southern-European and Mediterranean context of relations between different traditions. This paper endeavours to link the reflection on the given portion of the discourse of the philosophy of history with the recent results of postcolonial theory and medieval studies. (shrink)

U ovome radu autor tematizira pojedine religijske i mističke aspekte ideje napretka i ukupnoga modernog imaginarija. Rečeno nastojanje temelji se na Spenglerovu izvodu genealogije znanstveničkoga staleža iz svećeničkoga staleža. Pritom skraćeni povijesni pregled konstrukcije mita o napretku ipak ne slijedi vulgarnu ‘tezu o sekularizaciji’ – naime, tvrdnju da ideologija napretka predstavlja tek sekulariziranu inačicu kršćanskoga milenarizma. Nadasve, rad pokušava afirmirati holistički pristup moderni i pojmovima s kojima je ova srasla: Zapadu, Razvoju, Napretku, Racionalnosti, Ekonomiji, Tehnici, Znanosti. Utoliko se svojom obuhvatnošću (...) i kvalitetom kao oslonac i predložak autorovoj kritici nametnula »infernalna« paradigma »Megastroja« . U analizi spasiteljske misije tehnoznanosti, posebna je pažnja pridana teodiceji ‘nevidljive ruke’ koja njome sistemski upravlja.The paper gives an overview of several religious and mystical aspects of the idea of napredaks and of the whole modern imagery as well. This endeavour is founded on Spengler’s inference about the clergy as the genealogical origin or predecessor of the scientists’ estate. However, the condensed historical review of the construction of the myth of napredaks does not follow the vulgar ‘secularisation thesis’ – namely, the notion that napredaks ideology represents a secularised version of the Christian millennialism. Above all, the paper attempts to reaffirm the holistic approach to modernity and to other terms that seem to have merged with it: West, Development, Napredaks, Rationality, Economy, Technology and Science. Consequently, the ‘infernal’ paradigm of the ‘Megamachine’ has imposed itself as a reliable support and a comprehensive model of critique. In the analysis of the redemptive mission of techno-science, particular attention has been given to the theodicy of the ‘invisible hand’, which systematically leads this mission. (shrink)